Prim. Dr Dragan Vojvodić – život po Hipokratovoj zakletvi
Rijetko, ali ipak ponekad, rode se, i među nama žive, ljudi putokazi. Oni nas usmjeravaju na pravi put, uvijek imaju pravi odgovor na sva pitanja, prihvatljiv za sve. Razumiju druge i kada ih drugi ne shvataju, i imaju sposobnost da prepoznaju dobrotu i ljudske vrijednosti, kada ih drugi ne vide. I najvažnije, imaju osjećaj pravednosti i spremnost da se žrtvuju. Zvuči gotovo nestvarno, ali oni zaista postoje.
A imati takve ljude u svojoj sredini nezamislivo je blago i veliko breme. Uz njih svi dobijaju, ali poredeći se sa njima shvatamo koliko smo mali, koliko mana imamo i koliko se moramo truditi da ih ispravimo. Pa još kada je takav čovjek doktor, ostanemo u nevjerici pred snagom njihove dobrote i spremnosti da pomognu. Jesu li to ljudi ili duše anđela u ljudskom liku.
Za dva čovjeka znam da su ponavljala istu sentencu „Budimo ljudi i živimo kao ljudi“, patrijarha Pavla i dr Dragana Vojvodića. Prvi je svojom blagošću i toplinom širio hrišćansku misao i ekumensku ljubav, a drugi je toplinom svoje duše, dobrotom, nježnošću, znanjem, poštenjem, pravednošču, čestitošću i radošću koju je donosio sa sobom, liječio bolesne i iscrpljene i beskrajno davao sebe do iznemoglosti, ulivajući povjerenje i nadu. Milosrđe, dobrovoljna i svojevoljna pomoć nekome ko se našao u teškoj i nezavidnoj situaciji, tako jasno opisuje njegovu ličnost. Daću ti sve, ne tražim ništa, samo budi čovjek. Sa tim uvjerenjima se rodio, bio vaspitavan, sa njima je živio i disao. Sa tim uvejrenjima je i otadžbinski rat prošao grudi okićenih Ordenom krsta milosrđa za izuzetne zasluge prema državi. Tako mu je pristajao. Istinski patriota, i nakon rata se kao narodni poslanik borio za pravednost, jednakost i dostojanstven i ponosan život svoga naroda.
Takav čovjek i doktor imao je jednu manu, ili možda teško shvatljivu vrlinu. Nikada sebi samom nije bio na prvom mjestu. Porodica mu je bila svetinja, prijateljstvo hram poštovanja i ljubavi, posao sveta dužnost, kolege braća i sestre, a data riječ zakletva. Baš takav i nikakav drugačiji je bio.
Rođen u svojim voljenim Vrbljanima kraj Ribnika, zaljubljen u Sanu koja teče pored kuće, rano je morao napustiti rodni dom. Medicinu je završio u Sarajevu, specijalizaciju iz interne medicine u Banjoj Luci, subspecijalizaciju iz nefrologije u Novom Sadu. Sa ponosom je isticao da radi u Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske, da ima suprugu pametniju od njega i čestitu i dobru djecu, za koju je želio srećnan i sigurnan život u svojoj zemlji.
I sada, vidim ga ispred biste Hipokrata u Atini, kako stoji ljutit i blag u isto vrijeme, sa pitanjem gdje su doktori bili tada, a gdje smo sada. Koliko jedna ideja može biti snažna i gotovo genetski utkana, da i nakon toliko vremena postoje doktori koji žive po Hipokratovoj zakletvi. A on je bio njeno utjelovljenje.
Naš voljeni kolega, prim. dr Dragan Vojvodić, živeći po Hipokratovoj zakletvi, izgubio je život u borbi sa bolešću, ali je izvojevao sve druge pobjede. Osvojio nas je svojom dobrotom, lijepim ponašanjem i vaspitanjem, čestitošču, toplinom i blagošću. Ostavio nam je u spomen svoj primjer da je biti čovjek u svakoj prilici najveća obaveza i najplemenitija vrlina. Čovjek i doktor putokaz. Srećne li porodice u kojoj je ponikao i časti za nas koji samo sa njime radili. Počivaj u miru, u zasluženom odmoru, za koji nije bilo vremena za života. A mi te nikada nećemo i ne možemo zaboraviti.
Prof. dr Vlastimir Vlatković
Izvor: http://www.komoradoktorars.org/index.php/home/n-v-s-i/item/430-prim-dr-dragan-vojvodic
